Korištenje droge kao autodestruktivno ponašanje
Tokom svog rada u Zavodu za bolesti ovisnosti ( 15 godina) kroz rad sa ovisnicima sam čula i naučila o različitim razlozima zašto ovisnik uzima drogu. Anketa mi je ukazala na neke najučestalije razloge : hajde da i to probam; da zaboravim na probleme kući; ja sam hrabar i to mogu; svi to rade u društvu; kao „ulaznica“ u društvo; da riješim neke psihičke probleme , neki strah; da bolje učim; treba mi da se opustim; da odgovorim na velike zahtjeve roditelja.
Ovisnost se razvijala kod pacijenata od rekreativnog stadija do nefunkcionalnog, u zavisnosti kada se neko javio na liječenje.
Pokazalo se da su različita i mjesta i vrijeme i način kada su i kako koristili drogu, najčešče heorin. U svom ili tuđem stanu, školi, parku, napuštenim kućama, smetljarnicima. Postaje nevažno. Uzimaju na sve načine: šmrkanjem, pušenjem i intavenozno. Svi to rade na svoj poguban način.
Međutim, ima nešto što je zajedničko svim ovisnicima a to je da nisu svjesni niti su razmišljali o tome kako se razvija ovisnost, da se to njima može desiti, do koje mjere će ići u to sve a da to jednom neće biti pod kontrolom, da će nauditi sebi i drugima. Nema svijesti o posljedicama na početku ovisnosti.
Prvenstveno nemaju uvid u težinu problema u koji srljaju. To se dešava i tokom liječenja a to automatski znači da teško prihvataju da je ovisnost hronična recidivirajuća bolest.
Većini ovisnika o heroinu je zajedničko i da prilikom uzimanja heroina npr intravenozno, većina njih sebi ne želi naštetiti u tom procesu. Žele otklonuti problem. Može se desiti da osoba nije svjesna , kao što sam ranije spomenula, koja je opasnost od takvog i u kojoj mjeri je opasno po život uzimanje. Pa kad prvi put doživi ogromne psihofizičke neugodnosti ili bliski susret sa smrću, shvata da ne želi sebi da naškodi pa se povlači barem u nekoj mjeri.
Međutim, postoje ovisnici koji su „uporni“, ponavljaju i namjerno ulaze u visoko rizično ponašanje odnosno uzimaju svjesno velike količine droge u određenom vremenskom periodu, onda možemo govoriti o autodestruktivnim nagonima. Ovo uključuje i sve ekstremne sportove, brza vožnja auta, umiješanost u visoki kriminal itd.
Psiholozi su davno uvidjeli da određeni ponavljani obrasci ponašanja odražavaju prirodu psihe osobe. Ako osoba ima obrazac visoko rizičnog ponašanja u dužem periodu, onda ta osoba ima neku vrstu poriva da sebi naudi ili čak ubije. U nekim psihološkim testovima imamo nekada pitanje o upuštanju u neke poslove rizičnog ponašanja ili odnosa sa drugim ljudima što se može okarakterisati kao suicidalni rizik.
U Zavodu na liječenju nema , na sreću, značajan statistički pokazatelj o broju overdoza pa nema ni većeg broja overdoza sa smrtnim ishodom Ali, to ne znači da ovisnici koji su došli na liječenje nisu bili „uporni“ u samodestruktivnom ponašanju jer infomacija/činjenici da većina njih je uzimala heroin i do 5 i više grama dnevno pa tako svaki dan, da su neki koristili i 70 tableta tramala dnevno i pored epi napada nastavljali..da su se bavili teškim ili sitnim krađama jer su trebali novac za drogu. Čak i ta vrsta kriminala je bila toliko rizična da apsolutno nije bilo osjećaja straha za život ili zdravlje..da se nešto može desiti tokom tog čina.
Imamo pacijenta koji je preživio ( koliko znamo ) 6 overdoza! Kao medicinski fenomen. Uspješno završavao metaonski program. Apstinirao. Pa opet uzimao heroin do overdoza pa opet sve iz početka.
Imamo dosta pacijenata koji su nam saopštili da su bili prisutni dok je neko drugi imao overdoz..koji nije na liječenju.
Sve ovo govori u prilog tome koliko ovi ljudi žive na ivici autodestrukcije.
Ovaj put možemo govoriti o dva tipa autodestruktivnog ponašanja:
- Samopovređivanje kroz korištenje droga kao izraz samokažanjavanja ili samomržnje
- Suicidalno ponašanje kao suicidalna odluka u ranom životu ( White,T 2011)
O samopovređivanju možemo govoriti kao o pojavi koja se odvija usljed opasnog korištenja droge kao odraza ljudske psihe. Postoji želja ili nagon da se osoba povrijedi ali ne i ubije. Pojedinci koji zbog samopovređivanja npr ubrizgavaju heroin, to rade zapravo zbog osjećaja samomržnje ili je to neki oblik samokažnjavanja. Kao rezultat odnosa sa roditeljima, starateljima i bližnjim ljudima u svojoj okolini, osoba donosi zaključak o sebi da nije vrijedan, da je beskoristan , neželjen jer su mu upravo oni to govorili tokom ranog djetinjstva. Mrzili ga ili prezirali. Pojedinac završi sa osjećajem samomržnje ili samoprezira jer mu ništa drugo nije ni inputirano.
U drugim nekim još težim situacijama u djetinjstvu, neka djeca su teško fizički i seksualno zlostavljana. Tada dijete zaključuje sa svojim tadašnjim tzv magijskim mišljenjem smatra da je loše te da je zlostavljano zato što nije u redu te da to zaslužuje jer mu upravo to roditelji inputiraju. Dijete misli da je za sve ono krivo te se razvija osjećaj samoprezira i samomržnje. Ovo još uvijek ne znači da će biti sigurno suicidalan.
Za samopovređivanje ovisnik se odlučuje, na nesvjesnom nivou, kao za stil života. Dakle, to ne mora biti klasično samopovređivanje kao npr sječenje sebe. Ovisnik koji intravenozno uzima heroin sa iglom za koju zna da ju je neko već koristio je jedan od primjera samopovređivanja. Ili kod ovisnica, koje se bave prostitucijom. Zbog načina na koji živi, uzima drogu – s tim je već za sebe bezvrijedna počinje se samo kažnjavati tako što prodaje svoje tijelo. Većina ovisnika sebe mrzi zbog toga što su ovisnici, jer ih je odbacila i porodica i društvo, svi ih smatraju posljednjim ljudima i izbjegavaju ih. U ovim situacijama svjesno odabiraju nastavak drogiranja kao fizičko i psihološko samopovređivanje.
Psihoterapija: u ovoj situaciji važno je što prije umanjiti osjećanja samoprezira, otkriti tako izvore tih osjećanja, gdje i kada su se pojavila a zatim se radi na tome uz posebne tehnike da se “ prorade“ ta osjećanja da bi se umanjila. Kada to uspijemo zajedno, doći će do prestanka opasnog korištenja droge jer nema više osjećaja samomržnje.
Suicidalno ponašanje prema White, 2011. neki ljudi donesu suicidalnu odluku u ranom djetinjstvu. Usljed konstantnog negativnog odnosa roditelja prema djetetu ( batine, uvrede, seksualno zlostavljanje), dijete donosi odluku da bi bilo bolje da ga nema jer mu se to i govori. Ponekad razmišlja i o tome da svoju smrt može iskoristiti kao osvetu onima koji su ga zlostavljali. U stručnoj literaturi dosta podataka ima o ovome te su studije pokazale da su traume iz djetinjstva povezane sa psihopatologijom u kasnijoj dobi.
U transakcionoj analizi razlikujemo sedam takvih suicidalnih odluka:
- Ako se ti ne promijeniš, ja ću se ubiti
- Ako stvari zaista krenu loše, ja ću se ubiti
- Pokazat ću ja tebi, makar me to i ubilo
- Navešću te da me ubiješ
- Slučajno ću se ubitizamalo ću umrijeti da te natjeram da me voliš
- Ubiću se da bih te povrijedio
( Goulding&Goulding, 1979)
Predoziranje drogom je je lako izvediv način kako da se ovisnik o drogama ubije jer je tu odluku donio u ranom djetinjstvu. Nisu te odluke kod ovisnika uvijek jasne. Jer imamo preplitanje onog da sebe povrijedi u smislu suicida ili pak da izazove nesreću u kojoj bi nekom u inat uradio. Opasno korištenje droga nekada dovedu ovisnika upravo da prežive svoje suicidalne nagone. A to osvijeste nakon što prežive overdoz.
Naš pacijent sa početka ovog teksta koji je imao 6 overdoza, nije na žalost osvijestio svoje suicidalne nagone odmah poslije prvog overdoza. Njegov osjećaj samomržnje i bezvrijednosti nije se umanjio dok jedan od roditelja koji mu je „usadio“ taj osjećaj u ranom djetinjstvu, nije umro a sa drugim verbalno raspravio o tužnom djetijnstvu a u svemu tome je paralelno išla medikamentozna i terapija i psihoterapija.
Psihoterapija: važno je da se promijeni rana suicidalna odluka a onda se povlači i potreba za opasnim korištenjem droge. Ovdje je važna terapija Nove odluke. To može biti dugotrajan proces u kojem se donosi Nova odluka da živi, da voli sebe.
Psihoterapijskim radom sa pacijentima, zajedno dolazimo do njihove emocionalne i intelektualne spoznaje gdje se dolazi do zaključka – Dakle , to je tako! Osoba prihvata problem i gdje je njegov uzrok, kao odrasla osoba, te tada donosi Novu odluku o životu a što će primijeniti u kući, u društvu , na poslu. Cilj je potpuna apstinencija i autonomija ličnosti – što znači upravljati samim sobom, određivati vlastitu sudbinu, preuzeti odgovornost za svoje postupke.
Takve spoznaje o sebi mogu steći oni koji odluče da će biti pobjednici, a ne gubitnici. Život za njih znači „biti više“ a ne „ imati više“. Pobjednicima je drago što su živi!
Adila Softić, dipl.psiholog
Psihoterapeut TA
