Svjetski dan Alzeheimerove bolesti – 21.09.

Povodom obilježavanja „SVJETSKOG DANA ALZHEIMEROVE BOLESTI“ – 21. septembra, Zavod za bolesti ovisnosti, kao ustanova koja se bavi prevencijom bolesti mozga, želi skrenuti pažnju na ovaj sve prisutniji javnozdravstveni i socijalni problem.

Uprkos brojnim istraživanjima nauka još nije dala odgovor na terapijski zahtjev, odnosno lijek za demenciju. Zato način na koji prihvatimo demenciju značajno određuje naš uspjeh u ophođenju s osobama sa demencijom. Najznačajniji riziko faktor na koga se nemože uticati jeste starenje.   Starost je univerzalno očekujuće i nadolazeće ljudsko iskustvo koje, kao neizbježno i neminovno ljudsko stanje sa sobom nosi i gubitak funkcionalnosti svih organa, opadanje životne bodrosti i vitalnosti, smanjenjem mentalnog kapaciteta. Pored ovih očekivanih stanja za starost su povezane i mnoga bolna stanja, hronične bolesti, nervno zakazivanje (neurodegenerativne bolesti) a jedno od vodećih je i razvoj stanja ili bolesti koje zovemo demencija. Živimo i radimo u svijetu i vremenu kojeg obilježava ljudska dugovječnost. Svi bi htjeli i željeli dug život, ali niko ne bi htio biti star, biti na silazećoj životnoj putanji. Iako starosti prethodi dug put, niko se ne priprema suočiti se sa njom. Većinu ljudi danas riječ starost asocira na ono neizbježno i neminovno, kraj, neki neugodan usud.

Demencija je ispoljeno stanje osobe koje ukazuje na poremećaj u radu mozga. Riječ demencija dolazi od latinske riječi koja označava stanje koje su antički narodi opisali kao bezumnost, u doslovnom pevodu ludilo. Ne treba im zamjeriti na grubom izrazu, jer demencija često sa sobom nosi neka neobična ponašanja, koja ponekad nisu razumu prihvatljiva. Ponekad se manifestacije demencije čine zastrašujućima ljudima koji se prvi put susreću s ovom pojavom. Ni to ne treba zamjeriti. Sasvim je prirodno da smo kao ljudi skloni zazirati od nepoznatih i neobičnih pojava, jer nam nepoznato izaziva strah. Stoga je jako važno učiniti poznatim ono što nas plaši, jer znanje rastjeruje strah. Upoznavanje demencije kroz prizmu njezine biološke pozadine, koja stvara uvjete za određena ponašanja, omogućuje nam bolje razumjeti i stanje i osobu te na taj način pružiti odgovarajuću podršku.

Demencija je jedno od najbrže rastućih zdravstvenih pitanjaširom svijeta, a sa starenjem stanovništva očekuje se da će se slučajevi utrostručiti u narednih 30 godina. Svjetska zdravstvena organizacija kaže da oko 50 miliona ljudi širom svijeta živi s demencijom. Alzheimerova bolest odgovorna je za oko 50 do 70 posto svih slučajeva demencije. Prema registrovanim statističkim podacima Zavoda za javno zdravstvo federacije broj registrovanih demencija raste, tako je u 2019 godini bilo 723, u 2020 758, u 2021 godini 1109, u 2022 godini broj prelazi 1200 osoba sa demencijom. Skoro svi su iz dobne skupine preko 60 godina a broj ženskih osoba je skoro duplo veći.

Dominantan simptom Alzheimerove bolesti jeste gubitak pamćenja. Početno se manifestuje kao poteškoća prisjećanja nedavnih događaja. U ranom stadiju oboljeli može imati kritičan uvid u svoj problem zaboravnosti, no napredovanjem bolesti ta svjesnost se gubi. Zaboravnost progredira u gubitak pamćenja do te mjere da utiče na sposobnost svakodnevnog funkcioniranja. Česti prvi znaci su: ponavljanje rečenica ili istih pitanja zaboravljajući na prethodne razgovore, zaboravljanje termina, datuma, gubitak predmeta, dezorijentacija u prostoru; a kasnije se javlja i zaboravost za imena najbližih kao i naziva svakodnevnih predmeta. Evidentan je promećaj i na planu kritičnog razmišljanja i rasuđivanja, npr. loš izbor odjeće za određene vremenske prilike. Zbog poremećaja koncentracije i apstraktnog mišljenja svakodnevnica postaje izuzetno zahtjevan za oboljelog. Progresijom bolesti rutinske aktivnosti za oboljelog postaju „borba“, sve do potpunog zaboravljanja obavljanja osnovnih zadataka kao što je lična higijena i kupanje. Raspoloženje naginje ka depresivnom otklonu, sa pojavom anhedonije, društvenog povlačenja, nepovjernjem u druge. Promjenjivo raspoloženje može preći i u drugu krajnost- agresiju. Javljaju se poremećaji cirkardijanog ritma, bolesnik više spava danju dok ostaje budan noću. Gubitkom inhibicija dolazi i do karakterističnog besciljnog lutanja sa teškoćama vraćanja kući. Među deluzijama koje se javljaju česta su uvjerenja da je nešto ukradeno.

Većina demencija nije izlječiva. Farmakološki tretman se uvodi kako bi se odgodio početak bolesti ili usporila progresija te ublažili simptomi.Terapija se svodi na njegu i podršku, kako fizičku tako i psihosocijalnu. Imati nekoga za čekati, sigurno će pozitivnu emociju unijeti promjenu u životu onima koji više ne očekuju ništa dobro od budućnosti. Ako govorimo o prevenciji, bitno je istaći da postoje određeni rizični faktori načina života koji se mogu promijeniti, no niti jedan nije u potpunosti efikasan u smislu potpunog otklanjanja nastanka bolesti. Istraživanja su pokazala da smanjenjem rizika od kardiovaskularnih bolesti se ostvaruje pozitivan efekat i na smanjenje rizika razvoja demencije. Dakle, redovna fizička aktivnost, hrana sa niskim udjelom zasićenih masti, zdrava ulja (omega masne kiseline), te kontrola visokog pritiska, šećera i masnoća smanjuje rizik od obolijevanja. Dokazano je i da su mentalna stimulacija kao i društvena uključenost povezane sa očuvanim vještinama razmišljanja kasnije u životu a ujedno i sa manjim rizikom od Alzheimerove bolesti, kao što su npr. uključenost u društvene manifestacije, čitanje knjiga, učenje novog jezika, ples, igranje društvenih igara, ispunjavanje križaljki itd.

Kada se bolest razvije briga o bolesnom prelazi na porodicu. Član porodice koji preuzima vodeću ulogu u brizi o oboljelom treba biti pripravan da u potpunosti promijeni način života i podredi ga potrebama oboljelog, od fizičke do psihološke prilagodbe. S punim smislom se kaže da od Alzheimerove bolesti ne obolijeva samo bolesnik, već i čitava porodica koja osjeća posljedice oboljenja.  Potrebne promjene i prilagodbe se šire i na a društvo u cjelini, koje bi trebalo osigurati ne samo materijalnu, već i psihosocijalnu podrške s obzirom na to su njegovatelji s oboljelim ne samo tokom 24 sata dnevno, već nekoliko godina.

Ne ljutite se na bolesnika kad napravi nešto pogrešno. Pohvalite ga kad učini nešto kako treba! Ne propustite mu iskazati svoju privrženost i ljubav zagrljajima, držanjem za ruku, poljupcima! Iskažite mu zahvalnost što je dio vašeg života. Ne nosite svoje roditelje na leđima nego u srcu.

Na kraju jedna duhovna poruka „Sine moj, pomozi oca svojega u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti koji si u punoj snazi“

Čustović dr Amir
Zavod za bolesti ovisnosti