Razumjevanje psihoterapije

U današnjem neobičnom vremenu, zaista nije zahvalna tema u kojoj govorimo o značaju psihoterapije a kamoli spominjati uspjeh u psihoterapiji kada mnogima nije jasno ni šta je to, ni ko to radi , kako teče proces ili kome je namijenjena. Uprkos tome, zadak svakog psihoterapeuta jeste da i dalje širi svoja saznanja i na taj način doprinosi prihvatanju psihoterapije među širim masama, da ukazuje kako je ona dostupna već duže vrijeme ne samo u svijetu, nego i u državi, gradu pa i u Zavodu za bolesti ovisnosti.

 

Pojam psihoterapije, najkraće rečeno, govori o procesu u kojem terapeut koristi skup tehnika, metoda i pa i svoju intuiciju kao oruđe za promjene koje pojedinac-individua-klijent želi da postigne.

Psihologijski rječnik (Zagreb,1992.) navodi sljedeću definiciju: psihoterapija je ˝zajednički naziv za niz tehnika i procedura koje verbalnom interakcijom između terapeuta i pacijenata nastoje ukloniti poremećaje u doživljavanju i ponašanju, mijenjati neke osobine ličnosti koje interferiraju sa zadovoljavajućom prilagodbom na okolinu, ili poticati pozitivni razvoj ličnosti˝.

Svi mi imamo svoj stav i mišljenje o psihoterapiji – i klijenti, njihovi roditelji, supružnici, familija i naravno terapeut. Međutim, najvažnije je da se svi složimo oko toga da treba da postoji psihoterapijski cilj a to je željena i potrebna promjena.

Svaki psihoterapijski pravac nudi svoje metode, koje vode do identifikacije problema i načina rješavanja istog. Dakle , bit i jeste u tome. Na žalost, neki pravci se duže vremena bave detaljima da bi došli do suštinskog problema što može klijenta zbuniti i da tada odustane. Ipak, bez obzira na dužinu i vrstu terapije, klijent je važan kao centar dešavanja.

Poznati psihijatar i psihoterapeut transakcione analize Eric Berne imao je običaj da kaže: „Nađi trn i izvadi ga“. To nam puno govori. U vezi s tim, u transakcionoj analizi se došlo do zaključka da između terapeuta i klijenta treba da postoji jasan terapijski ugovor tako da je put do izlječenja ili poboljšanja postao jasniji i konkretniji za sve u terapijskom procesu.

To bi značilo slijedeće: klijent kaže šta smatra da je njegov problem, šta želi da promijeni, koje su njegove potrebe i do koje granice želi promjenu. Odmah se procijeni koliko sati susreta je potrebno i koji su termini dolazaka. Od izuzetnog je značaja poštivanje svakog ovog dogovora od obje strane. U protivnom, proces neće ići planiranom putanjom uspjeha.

O eventualnoj potrebi za nastavkom seansi na temu drugog problema, naknadno se dogovaramo sa novim terapijskim ugovorom.

Ovo sve znači da transakciona analiza kao i svaki drugi humanistički pravac postavlja klijenta u položaj „vrhovnog arbitra“ dakle, onog koji odlučuje „koje pobjede i koliko pobjeda želi“. U tom slučaju se apsolutno poštuje klijentova autonomija. Dakle, nema forsiranja, nametanja, ucjena niti razvlačenja seansi pa i nametanja psihoterapije ukoliko klijent to ne želi. Nekada, ovakav pristup, nije jasan klijentu ili njegovoj porodici jer smatraju da mi – psihoterapeuti trebamo insistirati i insistirati na seansama. Međutim, ovdje dolazimo do trenutka da svi nosimo svoj dio odgovornosti.

Eric Berne (1910. – 1971.)

Da li postoji alternativa psihoterapiji?

Tok i uspjeh psihoterapijskog procesa zavisi od energije i ulaganje sebe, posvećenosti i spontanosti kako terapeuta tako i klijenta. Izuzetno je važan taj odnos terapeut – klijent jer oni ulaze u odgovoran posao i odgovornost leži na obje strane.

Na samom početku psihoterapije mogu postojati izvjesne teškoće u komunikaciji i redovnim dolascima ili slično. Kada se prevaziđu, klijent počinje govoriti o sebi i svojim problemima spontano, sa lakoćom, bez „izvlačenja riječi“ iz njega, bez žurbe.

Tada se može neko zapitati: „ Pa zar nije dovoljan prijatelj da mu se izjadam? Zašto psihoterapeut?“ Zatim: „ da li sami sebe možemo analizirati, pomoći?“

Istina je da se lakše pojedini odlučuju za ove solucije. Nije ni to pogrešan izbor ali uz oprez, u samo nekim banalnijim situacijam. Bolje je podijeliti sa nekim nego akumulirati u sebi probleme koje nas tište. Međutim, ovo nekoga može odvesti i u određenu zamku jer smo mi sami prema sebi pa i naši prijatelji najčešće subjektivni te je tada teško donijeti ispravnu odluku. Zagrebemo po površini, nedorečene rečenice ostaju, skrivene stvari se ne izgovaraju i sve nas vrlo lako može odvući u još veći ponor. Nerijetko sam slušala u praksi od klijenata da imaju osjećaj da su dosadili prijatelju/prijateljici sa svojom pričom o problemima, pa se desi da budu izolovani od društva, misleći da dosađuju drugima te se i sklanjaju u samoću.

Postoji i još jedna vrsta pomoći kojoj neki klijenti pribjegavaju. Nerijetko danas ljudi traže pomoć od vjerskih lica. Kada je čovjek vijernik ili je u očaju, luta i traži izlaz – sve će probati. I u tom slučaju mogu reći klijentu da je to OK ako će ga to usrećiti i ako smatra da će se bolje osjećati, poštujem njegovu odluku. Postoje i oni koji se obraćaju kvaziterapeutima koji su pročitali neku knjigu psihologije te pomažu ljudima ili pak se javljaju nanama koje kako se kaže u narodu „ bacaju grah“ te ih laici smatraju i nekim terapeutima. Upravo ovih dana na jednoj društvenoj mreži kruži isječak iz novina na kojem piše i slovom i slikom kako neka nana liječi jezikom….neko će vjerovati i u to i tražiti takvu pomoć…Pa ipak, ne možemo dotaći svaku osobu i prosvijetliti je šta im zapravo treba i educirati ih o psihoterapiji i njenom značaju.

Mogu dodati ovome još da nije problem ako neko ne zna ,nego ako ne želi da nauči.

U skladu sa svim ovim gore spomenutim, neophodno je stalno napominjati – živimo u 21.vijeku i važno je prihvatiti slijedeće da u svakodnevnom životu nema odgovarajuće zamjene za psihoterapijske situacije, prostor i proces.

Šta čini psihoterapeuta uspješnim?

Pojedinci smatraju da i psihoterapeutu dosadi raditi psihoterapiju jer kako stalno slušati tuđe probleme, svaki dan samo drugi problem. Međutim, profesionalci psihoterapeuti su odabrali svoj poziv i žele da pomognu drugima ali vrlo dobro znaju kako sačuvati i svoje mentalno zdravlje te naći načine za ličnu relaksaciju.

Da bi psihoterapeut bio uspješan treba da raspolaže velikim znanjem, praktičnim, teorijskim, tehničkim, životnim. Važno je da koristi i svoja čula i intuiciju te da zapravo „susretne“ klijenta na mjestu gdje se on nalazi. U psihoterapiji pored verbalizacije, važna je i neverbalna komunikacija, govor tijela klijenta te na osnovu svega analiziramo njegove misli, osjećanja, želje, potrebe, fantazije i stil komuniciranja. Sve ovo govori da je obaveza svakog terapeuta kontinuirana edukacija, usavršavanje i da bude u stalnoj superviziji te da posjeduje certifikat od institucije koja mu daje dozvolu da radi kao psihoterapeut.

Uspješan psihoterapeut prepoznaje odgovarajuće tehnike i taktike rada koje na jedan elegantan način i spontano dovode klijenta do izlaza iz krize, bez srljanja ili forsiranja uz poštivanje trenutnih klijentovih potreba. Svakako da postoje trenuci kada dodje do izvjesnog zastoja u planiranom toku terapije, kada naizgled ide nizbrdo ali to su samo određeni momenti progresa koji su prolazni. Sve dok je klijent zainteresovan za rad nas sebi, uspjeh je moguć.

Međutim, trebamo biti svi svjesni činjenice da psihoterapija nije svemoguća, da psihoterapeuti nisu čarobnjaci niti imaju čarobne štapiće kojim sve pretvara za tren, kao u bajkama, u zlato i kadifu. Psihoterapija se stavlja na naučnu stranu rada na mentalnom zdravlju, koje se stalno istražuje i koja zahtijeva vrijeme i trud i terapeuta i klijenta.

Faktori koji utiču na uspjeh psihoterapije?

Pojam uspješne psihoterapije je povezan sa idealom mentalnog zdravlja koji proističe iz rješavanja psihičkih patnji i bolesti. Takav ideal je moguće dostići uz dva ključna faktora – spomenuti uspješan psihoterapeut ali uspjeh zavisi svakako i od samog klijenta odnosno njegove volje za promjenom, htijenja i potpune saradnje u psihoterapiji.

Kao treći faktor koji je usko vezan za uspjeh jeste okolina odnosno okruženje klijenta. Uzimajući i to u obzir, neophodno je da se psihoterapija bavi i socio-ekološkim okruženjem pojedinca jer u suprotnom nema perspektive. Kako da se izliječi npr. pojedinac sa auto- ili heterodestruktivnim ponašanjem i osjećanjima ukoliko njegova okolina ostaje na neki način destruktivna za njega te nesvjesno ili pak svjesno patološki podržava problem.

U takvom okruženju, posebno porodici koja nije aktivno učestvovala u procesu liječenja niti se informisala, kako god uspješna bila psihoterapija, klijentov rad pada u vodu i on se vraća u problem. Dakle, neophodna je zdrava podrška okoline i društvene zajednice općenito.

Zajednički cilj u psihoterapiji i poštivanje dogovora neminovno dovodi do uspjeha.

Sa ovim dolazimo do značaja porodične i bračne psihoterapije kao obaveznog vida tretmana te ću svakako na tu temu pisati u nekom narednom broju.

Psihoterapija u radu sa ovisnicima

Ovaj koncept rada – svaki spomenuti – važi za svakog klijenta, sa bilo kojim problemom pa tako i kod ovisnika. Međutim, u radu sa ovisnicima postoje izvjesne teškoće. Nerijetko se dešava da ne shvataju problem u kojem jesu, ne prihvataju težinu problema, da osim ovisnosti imaju druge probleme, smatraju da im ne treba psihoterapija te pojedini čak i odbijaju psihoterapiju jer smatraju da sami sebi mogu pomoći. U takvim situacijama, sam uvod u psihoterapiju traje duže.

Uvod znači jedan psihosocijalni pristup, informisanje, uvezivanje sa roditeljima/saradnicima u liječenju a često i ubjeđivanje do neke granice koliko je važna psihoterapija i njen kontinuitet. Sve ovo ide uz obaveznu paralelnu farmakoterapiju. Obzirom da postoji neshvatanje problema, poremećaji volje, nerazumijevanje vlastitih stvarnih potreba, proces dosta dugo traje te mogu slobodno reći da je ovdje i izuzetak da namećemo na neki način psihoterapiju kao izuzetno potrebnu za ovakve klijente. Naravno, ovakav perzuazivni pristup traje do neke granice, a to je momenat kada klijent nakon više pokušaja uporno odbija psihoterapiju. Spomenut ću da postoji nerijetko nerazumijevanje saradnika u vezi sa ovim ali ne zaboravimo svi da ni oni ni mi ne posjedujemo čarobne štapiće.

Ranije spomenuta porodična i bračna psihoterapija se primjenjuje u Zavodu kao i neophodno informisanje saradnika u liječenju o samom značaju psihoterapije ali i liječenju bolesti ovisnosti. Nažalost, ima i saradnika koji nisu u potpunosti spremni na saradnju ili sa druge strane imaju otpor prema ulasku u ovakvu Ustanovu. To već ostavljamo njima na odluku.

Slobodno mogu reći da početne principe rada psihoterapije u radu sa ovisnicima mijenjamo jer smo mi Ustanova koja je namijenjena liječenju bolesti ovisnosti i zato što vrlo dobro poznajemo sklop ličnosti svojih klijenata. Kroz praksu se pokazalo da psihoterapiju odbija mali broj klijenata ali im zato više odgovara psihosocijalni rad, što je svakako važno i od velike pomoći bilo kojoj populaciji sa određenim problemom, kamo li ovoj populaciji koji često kažu da sa njima niko kao sa ljudi ne razgovara kao mi, uposlenici Zavoda. Mnogi naši klijenti su zainteresovani za psihoterapijski rad te naravno postižu i određene rezultate kako u liječenju tako i u reintegraciji svoje ličnosti. Zavšavaju uspješno planirane programe te postižu apstinenciju. Iste pratimo i kroz rehabilitacioni proces liječenja.

Na tren bih se vratila na izjavu Erica Berna s početka ovog teksta „ Nađi trn i izvadi ga“..neki skeptici kažu da je lahko izvaditi trn a da li će se pojedinac ponovo nabosti na njega ako bude bos hodao po njemu…Da, tako je. Ipak, bih ja to postavila ovako – pacijent/ klijent može biti izliječen (ovo važi za klijente sa bilo kojim problemom) i psihoterapija bude uspješna ali ovdje nije kraj. Tada nastupa klijentova odgovornost za promjene i da u potpunosti realizira svoje Nove odluke o životu, kao svaka zrela osoba, da nastavi život u skladu sa tim Odlukama, da svoju energiju usmjeri za rješavanje novih životnih prepreka, da misli na svoj opstanak, svoju sreću pa i opstanak planete kao i svaki građanin ovoga svijeta. Tada su slobodni od svoje ovisnosti, svog problema koji ih je zarobio.

To nas svakako raduje i daje satisfakciju za usavršavanje u radu i nastavku edukacije.

Zaključak

Jednostavno imam potrebu da kažem kako je neophodno da svi mi radimo na podizanju naše svijesti o našem neznanju. Neznanje može odvesti u još veći problem. Znajte: Nisi lud ako ideš kod psihoterapeuta! Psihoterapeuti su dostupni gotovo svuda, potražite ih ako imate potrebu.

Konačno trebamo odbaciti predrasude i utopije, otvoriti vrata mogućnostima umjesto da otpisujemo svoje sposobnosti jer svi smo mi na neki način rođeni pobjednici ali treba odabrati pravi životni put na nosačima znanja.

Adila Softić, diplomirani psiholog; psihoterapeut transakcione analize pod supervizijom